|
|
Marija Vučković | Create Your Badge
Ime i prezime: Marija Vučković
Obiteljski status: Udana, dvoje djece
Adresa: Pred Dvorom 1
Telefon: 020/351-401
Faks: 020/351-437
E-mail: marijav@edubrovnik.org
HDZ GO Ploče
službene stranice HDZ-a grada Ploča
Dubrovačko-neretvanska županija
službene stranice
Hrvatska Demokratska Zajednica
službene stranice
Ploce.hr
službena stranica grada Ploča
"Siguran sam da u životu niste vidjeli većeg lažljivca od mene. Upravo je strašno koliko lažem. Kad, na primjer, izađem na ulicu da negdje na prvom kiosku kupim novine, a neko me upita gdje idem, u stanju sam odgovoriti da idem na operu. To je užasno." (Salinger, Lovac u žitu)
Na različitim radnim mjestima i u različitim ulogama, u svim poslovima koje sam dosad obavljala, bila sam sretna. Učila sam, radila s krasnim ljudima, uglavnom nailazila na dobru volju i pomoć uvijek kad mi je to zatrebalo. Tako je i danas. Ali, ono što mi predstavlja najveću poteškoću otkad sam na ovom poslu je, kako "progutati" bedastoće na koje povremeno nailazim od strane lokalnih oponenata. Upotrijebila sam najbezazleniju moguću riječ, a, iskreno, radije bih rekla nešto puno grublje.
Što sam posljednjih tjedana mogla pročitati, a da, nažalost, nisam uspjela u cijelosti zaboraviti? Kao i obično, gradski SDP na sjednicama Vijeća postavljajući pitanja Gradonačelniku uvijek "ubaci" malo periferne demagogije: "Gradonačelniče, sve što radite je jedno veliko ništa". Naravno, argumenata nigdje. Što će to ekipi koja je naučila optuživati bez dokaza. Ili, ničim izazvan županijski vijećnik te optuži za laž, lijepo mu dokažeš da ne lažeš i nikom ništa. A njegov kolega, gradski vijećnik iste strane, cijeli trud oko dokazivanja javnosti što je istina, a što nije, nazove pametovanjem. Ipak, zadovoljna sam što sam odgojena na način da nikad nikom nisam rekla da je jedno veliko ništa ili da ne radi ništa. Treba razumjeti da nismo svi imali sreću stjecati pristojan kućni odgoj.
Tvrdi oporba, dalje, kako susjedne općine dobijaju puno više novca iz državnog proračuna. Dobro, predlažem da podastru javnosti dokaze o tome. Što je, godinu po godinu, prijavljivano na različitim natječajima, ishođeno, koliko je projektne dokumentacije naslijeđeno, koliko je projektne dokumentacije izvedeno u mandatu ove gradske uprave, koliko je županija u pojedinoj godini ulagala i što je sve Vlada RH gradila i razvijala na području Grada Ploča i okolice. Baš me zanima tko će se od glasnijih lokalnih SDP-ovih političara ovim pozabaviti. Kako u ove dvije godine još nismo doživjeli nijednu sistematski obrađenu pozitivnu ideju za Grad, niti jedan prijavljen projekt i nijednu ozbiljnu analizu od strane dežurnih kritičara, ove podatke ćemo javnosti predočiti mi - kojima uvijek odgovara da javnost što više, što detaljnije i potpuno točno upoznamo sa svakom temom od javnog interesa. A kad opovrgnemo njihove neartikulirane, naprasne, napadačke i neistinite izjave, opet će reći da pametujemo. U međuvremenu, predlažem im da pogledaju tzv. Program 21 Kukuriku koalicije i obrate pažnju na prometnu politiku i medijske istupe za ovo pitanje zaduženih čelnika koalicije. Možda će nam se moći objasniti kolika bi ulaganja u ovaj kraj bila da je netko drugi u državi bio na poziciji posljednjih godina. Ne znam zašto sam čitajući ove tekstove stekla dojam da ne treba graditi ceste, željeznice i luke niže od Rijeke.
I na kraju današnjeg posta jedan demanti: navodi gosp. Srzentića o "mojoj javno izrečenoj tvrdnji" kako se izmjene prostornog plana mogu donijeti u 15 dana su netočni i smiješni. Nisam to rekla. O najbržoj mogućoj proceduri izmjene PPUG-a bilo je riječ na sastanku u uredu Gradonačelnika kojem je nazočio i predstavnik udruge Građani za grad Ploče. Kako termini koji su tom prigodom spominjani nemaju veze s navodima gosp. Srzentića, zaključujem da članovi Udruge slabo komuniciraju međusobno i nisu baš u nekom suglasju. Ili se radi o, opet ću biti dobrodušna, "čudnoj" namjeri navoditelja kojoj ćemo pokušati naći uzrok. U svakom slučaju, predlažem da dostavi snimak te "moje izjave" ili joj pronađe pisani trag, što baš i neće biti lako. S druge strane, čak i da sam takvu glupost izjavila bi li joj itko tko ima ikakvog pojma o prostornom planiranju i građevinarstvu povjerovao?
P.S. Naslov posuđen od Miroslava Tuđmana
Odavno nisam pogledala Nedjeljom u 2, no, ovu emisiju s Marijanom Petir nisam željela propustiti. Pretpostavljam, poziv za gostovanje joj je upućen zbog izbora za homofoba desetljeća, prije svega. Iako je ova tema u medijima bila prilično eksploatirana posljednjih dvadesetak dana, osvrnula bih se, makar površno i zapisničarski.
Organizatori Zagreb Pride-a na svojim stranicama objavili su izbor za homofoba i homoprijatelja desetljeća, navodeći kako su to "učinili pažljivo, uzimajući u obzir i riječi i djela i interese i utjecaj".
Evo kako je to od strane organizatora izbora službeno objašnjeno za Marijanu Petir.
"Marijana Petir je velika obožavateljica kičastih križeva, što većih to boljih, koje jako voli nositi na lančiću oko vrata. Ona je i dosljedna, radikalna i beskompromisna. Prije svega u svojoj homofobiji. Jer dok je njezina Hrvatska seljačka stranka školski primjer političke prostitutke, bez stava, politike i ideologije, koja će se HDZ-u podati onako kako prilike to nalažu, Marijana Petir ostaje jedina koja se među njima, ili među političarima uopće, drži svojih stavova. U njezinom slučaju svojeg talibanskog anti-pederluka."
Kičasti križevi...vidjela sam Marijanu Petir više puta, uvijek nosi diskretne križeve. A i da nosi drukčije, što se to koga tiče? S obzirom da nisam primjetila da organizatorima i sudionicima povorki i sličnih manifestacija smeta šarenilo i kič, rekla bih da im jako smeta križ. Što reći o izrazima poput "talibanski antipederluk"? Čistokrvni agresivni govor mržnje s namjerom dugoročne stigmatizacije HSS-ove zastupnice u društvu. Da je bilo obrnuto, gay aktivisti bi digli cijelu Hrvatsku na noge tražeći osudu za društveno nasilje i verbalni delikt.
U emisiji se nije samo razgovaralo o ovoj temi. Stanković je spomenuo kako Hrvaska ima najlošije pokazatelje u regiji – rast BDP-a nešto viši od 1%, dok Srbija ima preko 3%, spomenuo je nelikvidnost itd. Valjda je mislio na tzv. regiju Nova Europa za koju su usporedni makroekonomski podaci objavljivani posljednjih dana. Nitko objektivan neće tvrditi da Hrvatska nema značajnih problema s industrijskom proizvodnjom i likvidnošću. Ali smiješno je i netočno o njoj govoriti kao o zemlji koja zaostaje za zemljama u okruženju. Nemojte me pogrešno shvatiti, uopće ne pokušavam iznositi stavove o hrvatskim makroekonomskim politikama posljednjih deset godina, niti sam zadovoljna sa stanjem u realnoj ekonomiji. Ali, ne bi bilo čudno da Srbija ima veći rast BDP-a u ovoj godini, kao što je, čini mi se, imala i prethodne tri godine u odnosu na Hrvatsku. Jer je prije toga imala deset godina zaredom stope pada BDP-a od 8%, pa je s tako niskom razinom ekonomske aktivnosti puno lakše postizati više stope rasta u sljedećem ekonomskom ciklusu. Primjerice, Bugarska ima stopu rasta od 4%, a SAD od 2%, pa bi trebalo tvrditi da se Bugarska oporavlja brže od SAD-a i kako je viši životni standard u toj istočnoeuropskoj zemlj u odnosu na onaj koj pruža Amerika. Stanković nije, naravno, spomenuo usporedne stope nezaposlenosti, visine plaće itd. U Srbiji bi otprilike imao 4-5 puta nižu plaću nego što je prima na HTV-u. A kad mu je Marijana Petir spomenula visinu inflacije u Srbiji koja je dvocifrena (dakle, već postaje tzv. galopirajuća) ukazujući na njezin utjecaj na realni BDP, Stanković je vrlo agresivno prekinuo. Zašto? Zato što ovaj novinar godine 2010. s hrvatske javne televizije nema pojma o razlici između nominalnog i realnog BDP-a niti kako inflacija utječe na računanje realnog BDP-a; to neznanje je u emisiji bilo evidentno. Također, ne zna da HSS nije bio dio Vlade koja se formirala nakon izbora 2003., već tek one iz siječnja 2008., što mi je stvarno bilo nevjerojatno. Toliko nevjerojatno da sam jučer poslijepodne desetak puta provjeravala sastav 9. hrvatske Vlade, bez obzira što sam ga napamet znala.
U Hrvatskoj su u javnosti prisutni oni koji svoje stavove nastoje potkrijepiti činjenicama. S druge strane, glasniji su oni koji ih nameću agresivno i bez obrazloženja. Jedni znaju i provjeravaju, drugi niti znaju niti provjeravaju.
Rijetko pišem o temama od nacionalnog značaja, više o lokalnim ili, pak, u svom internetskom dnevniku iznosim osobna promišljanja. No, doista, s punim pravom, želim se pridružiti brojnim komentarima o ponašanju oporbenog lidera s premijerskim aspiracijama prigodom dva značajna događaja: prvog dolaska Pape Benedikta XVI. u Hrvatsku i prijedloga Europske komisije Vijeću EU-a zatvaranja preostalih četiriju poglavlja u pregovorima s Hrvatskom te pristupanja Hrvatske EU 1. srpnja 2013. godine.
Milanović je prigodom dolaska Pape Benedikta XVI. u našu domovinu, kojeg su dočekale stotine tisuća ljudi u Zagrebu, pokazao, po tko zna koji put, potpuno nesnalaženje. I to su redom izjavili manje – više svi poznatiji novinari u Hrvatskoj, bez obzira na politički svjetonazor i osobni odnos prema vjeri. Smiješna je tvrdnja da je HDZ to nastojao ispolitizirati; Milanovićevo ponašanje jednostavno je iznenadilo svakoga: puk, novinare, pa i političare. To što je Vesna Pusić imala nekakav sastanak u Italiji ili Sloveniji, a Radimir Čačić "morao" poći na Roland Garros dodatno navodi na zaključak da ova ekipa nikad neće uspjeti pobjediti svoje taštine niti prihvatiti društveni interes ako nije sukladan tvrdim stavovima koje su davnih dana stekli.
Prilikom prijedloga Europske komisije o datumu pristupanja Hrvatske EU – nova šutnja. Slažem se s tvrdnjom iz SDP-ovih redova da je njihova stvar tko će iznijeti službeni stav o bilo kojoj temi, pa tako i onoj od najvišeg interesa. Ali s obzirom da se ovaj događaj u većem dijelu javnosti komentira kao uspjeh premijerke, Vlade i, zašto ne, svih hrvatskih vlada do sada i cijelog naroda, stvarno je neuobičajeno i s manjkom hrabrosti ne pojaviti se, ne izreći mišljenje, a imati premijerske aspiracije. Pa toga nigdje nema.
Ovo me podsjeća na lokalne izbore i pobjedu Krešimira Vejića u Pločama. Sjećate li se primopredaje? Obavljena je između zamjenice bivšeg gradonačelnika i sadašnjeg gradonačelnika. Pametnome dosta.
Evo, prošla su dva mjeseca od posljednjeg posta, nastojat ću ukratko opisati važnije događaje.
PUTOVANJA
Dva puta službeno sam putovala u inozemstvo – jednom, krajem trećeg mjeseca, u Irsku, a drugi, sredinom travnja, u Italiju. Program u Irskoj trajao je šest dana, radi se o projektu "Razvoj investicijskog okruženja" nositelj kojeg je Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva i u kojem sudjeluje većina hrvatskih županija. Svi troškovi puta – smještaj, prijevoz i dnevnice terete projekt koji se financira iz III. komponente IPA-e (Regionalni razvoj). O svojim impresijama napisala sam prezentaciju koju objavljujem na stranicama HDZ-a u rubrici Dokumenti. Ono što želim spomenuti je da svaka županija za sljedeći put u okviru ovog projekta treba pripremiti prezentaciju jedne ideje za koju smatra da postoji tržišni interes, a koja će se prezentirati potencijalnim investitorima (tzv. outreach kampanja). Odabir DNŽ i Regionalne razvojne agencije DUNEA za ovaj dio projekta je Izrael i projekt prerade mandarina, a cilj je putovanjem posjetiti izraelske kompanije u segmentu proizvodnje i prerade agruma kako bi se dolina Neretve kao iznimno perspektivna lokacija za proizvodnju i izvoz povezala s izraelskom snažnom poljoprivrednom tehnologijom. U Izraelu će naš projektni tim imati više od desetak sastanaka s gospodarskim institucijama, tvrtkama i drugim predstavnicima branše, a sastanci su ugovoreni samostalno i uz pomoć izraelskog veleposlanstva u Republici Hrvatskoj. Inače, koordinator projekta je zamjenik župana Frano Skokandić.
U Veneciji smo imali sastanak Zajedničkog nadzornog odbora za praćenje na programu IPA Adriatico, ono što je najvrijednije za spomenuti je konačno prihvaćanje strateškog projekta Alterenergy u kojem u najvećem dijelu sudjeluju predstavnici talijanskih i albanskih regija. Projekt se priprema tri godine. Do sredine 2010. godine bilo je predviđeno sudjelovanje samo dviju hrvatskih županija u projektu – Istarske i Primorsko goranske. Doista upornim traženjem za uvrštavanjem u partnerstvo, konačno smo u tome i uspjeli, te ćemo u proračunu projekta imati 200.000 eura od kojih otprilike pola (98.000 eura) će se odnositi na pilot projekt iz područja obnovljivih izvora energije u nekoj od manjih lokalnih zajednica Županije.
ŽUPANIJSKA SKUPŠTINA
Posljednja sjednica Županijske skupštine održana je 20. travnja. Od važnijih tema i odluka spomenut ću Program javnih potreba u kulturi, raspored decentraliziranih sredstava za škole, domove zdravlja i Opću bolnicu Dubrovnik. Ove godine započinjemo s promjenom posljednjeg azbestnog krova na školama u Županiji. Lani smo promijenili krov u Veloj Luci, a ove godine ćemo u Staševici. Ukupna investicija, koja uključuje i prijevoz i zbrinjavanje opasnog otpada predviđa se u iznosu 1,1 milijun kuna, ove godine proračunom je predviđeno nešto više od 700 tisuća kuna. Što se tiče Doma zdravlja u Pločama, predviđa se nabavka novog sanitetskog vozila (prošle godine nabavljen je novi ultrazvuk vrijedan 270 tisuća kuna).
TRAFOSTANICA
I Grad Ploče i Dubrovačko-neretvanska županija dosljedno su se u proteklom razdoblju zalagali za cjelovito rješenje ovog problema. Nikad nismo imali namjeru samo isticati tko je doveo do ovog problema, bez predlaganja rješenja kako "popraviti stvar". No u bilo kojem poslu, a najmanje kad je riječ o javnoj sferi, ne smije se skrivati istina. To je uvijek na štetu interesa javnosti. Kad pišem o cjelovitom rješenju, pod tim podrazumijevam borbu za udovoljavanjem opravdanim zahtjevima građana, potvrđenim velikim brojem potpisa, ali, istovremeno, nastavak izgradnje trafostanice, neophodne za daljnji razvoj Grada i lučkog područja. Vjerujem da će taj dosljedni stav gradske uprave na čelu s Gradonačelnikom, koji je u tome imao podršku i Župana, građani prepoznati.
NACIONALNI PILOT PROJEKT NAVODNJAVANJA DONJE NERETVE
Danas se neću vraćati u višegodišnju prošlost ove, također, burne teme. Primjedbe iznesene u javnoj raspravi odnose se većinom na područje Grada Ploča. Naime, u okviru ovog projekta, predviđa se pregrada na Neretvi na lokaciji kod Opuzena, s obrazloženjem da su razmatrane i druge varijante, no one, prema objašnjenju izrađivača projekta, predstavljaju tehnički problematično rješenje s velikim troškovima. Dubrovačko-neretvanska županija tražila je detaljan prikaz koristi i troškova svih varijanti. Na posljednjoj sjednici povjerenstva, članovi su dali pozitivno mišljenje za zahvat u području kojeg obuhvaća projekt, no Rješenje o prihvatljivosti zahtjeva neće se izdati dok se ne ispita utjecaj na područje izvan zahvata, što je, u stvari, područje Grada Ploča (Komin). To je zaključak nadležnog ministarstva, vjerujem, potpuno ispravan i u skladu s interesom Pločana.
HRVATSKI GENERALI
Ne može se prešutjeti sramotna presuda hrvatskim generalima u Haagu koja je izazvala teško ogorčenje u hrvatskom narodu. Podržavam Vladu u pravnim akcijama kojima se namjerava boriti protiv ove nepravomoćne odluke, no, ukoliko se svi slažemo da se radi o političkoj presudi, očekujem, kao i svi naši građani, snažne političke aktivnosti. Svakako da ovakve presude koje ignoriraju tko je agresor, a tko žrtva, koje u svijetu pridonose zaboravu Vukovara i stvaranju lažnih mitova, smanjuju vjerodostojnost ciljeva koje promiče europska zajednica naroda. No nadam se da će kao i sve laži i ova uskoro biti pometena u prašinu kojoj pripada. Nažalost, dotad se žrtva onih koji su se nebrojeno puta dosad nesebično žrtvovali za Hrvatsku i dalje nastavlja.
Evo, u ponedjeljak, 21. ovog mjeseca održana je sjednica Županijske skupštine. U medijima je ostalo zabilježeno nekoliko tema, između ostalih i tvrdnja županijskog vijećnika SDP-a Petra Jelčića, upućena Županu koju citiram: "Smanjili ste plaće zaposlenicima, ali sebi ni lipe, to ću Vam u zube reći". Nakon što sam izašla za govornicu, te ustvrdila kako smo još u lipnju prošle godine na sjednici Županijske skupštine, novom odlukom o plaćama Župana i zamjenika smanjili plaće dužnosnicima i to nekoliko mjeseci prije i u većem postotku nego zaposlenicima, vijećnik Jelčić mi je uzviknuo: "Imam dokaze da lažeš".
Dakle, kako je to i jutros izašlo u tiskovnom izdanju Slobodne Dalmacije, zamjenicima i Županu je smanjena plaća za 1.894, odnosno 1.870 kn. Novinaru su dostavljeni precizni podaci iz računovodstva.
Vijećnik Jelčić nazočio je 9. sjednici Županijske skupštini na kojoj je usvojena odluka o novim koeficijentima za plaće. Pročelnik koji je obrazlagao odluku jasno je rekao koliko se smanjuju plaće dužnosnika novom odlukom.
Vijećnik Jelčić, pravnik po struci, znajući da su plaće dužnosnika smanjene još u lipnju prošle godine, na sjednici Županijske skupštine izrekao je: "Imam dokaz da lažeš".
Vijećnik Jelčić, budući da je bio vijećnik i prije, morao bi znati da je u prethodnom mandatu mjesečni bruto iznos za plaće 107 zaposlenika, uključujući i dužnosnike, iznosio 1,5 milijuna kuna mjesečno (dočekano stanje u lipnju 2009. godine).
Vijećnik Jelčić, koji valjda čita skupštinske dokumente, možda nastoji ne primijetiti da se danas mjesečno izdvaja za plaće 94 zaposlenika i dužnosnika 1,1 milijun kuna.
16 ljudi manje, godišnja ušteda na plaćama 4,8 milijuna kuna. Otpremnina zadovoljavajuća, funkcioniranju Županije ništa ne nedostaje, nijedna tužba onih koji su otišli.
I to je to. Za neke posve nedostižno.
Na kraju, Iako s parafraziranjem Kundere neću baš biti osobito kreativna, ne mogu odoljeti, pa ću zaključiti: To Vam je, vijećniče SDP-a, NEPODNOŠLJIVA TEŠKOĆA ISTINE.
Prije nekoliko godina sam prvi put na internetu naišla na navodne proročke riječi Brune Bušića o Hrvatskoj i Hrvatima. Točno se sjećam tog trenutka na poslu. Do mene je bila moja prijateljica Maja. Pozvala sam je, rekavši "Gledaj ovo." Pomalo pod dojmom novinskih napisa, nekih neuzoritih događanja u društvu, ali najviše zbog nepoznavanja Bušićeva djela i na mene je tekst djelovao nekako bljeskovito.
No, nije sramota ne znati, već je sramota ne pokušati naučiti. Pa sam počela pretraživati portale, čitati tekstove povjesničara, poznavatelja Bušićeva djela, njegovih prijatelja, samog Bušića, sve na što se moglo naići. I još uvijek je to malo, naravno. Iz tog razloga mjesecima dvojim napisati ili ne ovaj tekst. Eto, dvojba je završena.
Dakle, danas poznate riječi Brune Bušića koje čak i slavni pjevači stavljaju na omote CD-ova, a političari na svoje portale su, prema svim ozbiljnim povjesničarima, političarima, novinarima, istraživačima i prijateljima jednog od najpoznatijih hrvatskih revolucionara, LAŽNE.
"Ono po čemu je Bruno Bušić osobito poznat, uz mučeničku smrt, je njegov književnički, istraživačko-novinarski i politički rad koji je u potpunosti bio u službi domovine Hrvatske i hrvat¬skoga naroda jer ga je njihova sudbina zaokupljala čitava života. Počeo je objavljivati tekstove – pripovijetke, prikaze, osvrte, članke i studije – još od g. 1952. kao trinaestogodišnjak, a to je, s prisilnim pre¬ki¬di¬ma, nastavio sve do svoje smrti. Tim svojim radom Bušić je u domovini i emigraciji postao nacionalnim simbolom koji je još kao niži gimnazijalac svojim tekstovima skrenuo na sebe pozornost svoga naraštaja, a kasnije šezdesetih i sedamdesetih godina svojim je jasno i stilski oblikovanim tekstovima iz hrvatske povijesne, političke i gospodar¬ske problematike upozoravao hrvatski narod na njegovu prošlost i on¬dašnjost, te što mora poduzeti da bi osigurao svoju bu¬dućnost u društvu slobodnih i suverenih naroda. U emigraciji je posebno postao simbol i zalog nacionalne pomirbe već otprije ug¬ra¬đene u zajedničkoj svijesti većine hrvatskoga naroda, svojim je te¬kstovima o žrtvama u hrvatskom narodu u vrijeme Drugoga svje¬t¬skog rata posebno srušio mit o Jasenovcu. Zapravo, Bušić je čitav život žrtvovao za domovinu Hrvatsku i hrvatski narod."
(prof. dr. Anđelko Mijatović)
Bruno Bušić živio je, stvarao i umro za Hrvatsku. Misli li itko dobronamjeran da bi takav čovjek, od gimnazijskih dana prepoznat kao hrvatski lider, proglasio hrvatsku državu sumornom, a narod lopovskim. Naravno da ne bi.
A priča je počela tako što je Ante Matić u svojoj knjizi "Beogradska sjećanja" naveo kako je te riječi izgovorio Bruno Bušić u nekoj gostionici 1975. godine u Frankfurtu na Majni. Nažalost, tim se riječima, kako bi oslikao socijalno i duhovno stanje Hrvatske, poslužio i don Ivan Grubišić u razgovoru s novinarom Slobodne Dalmacije, objavljenom 2007. godine.
Dakle, prof. dr. Anđelko Mijatović smatra da se riječi nikako ne mogu pripisati Bušiću. Jedan od najozbiljnijih hrvatskih novinara Milan Jajčinović i ove godine je objavio tekst o riječima pod nazivom "Lažnjaci o Brunu Bušiću". Milan Ivkošić, koji ga je i poznavao po imotskoj liniji, nikad za takvo što nije čuo. Nekadašnji londonski dopisnik Večernjeg lista Željko Toth, koji je Bušića znao ih emigrantskih francuskih dana, smatra da se ne radi o autentičnom Bušiću, da je tekst jezično potpuno drukčiji od Bušićevog izričaja, te da nije u skladu s Bušićevom političkom filozofijom. Bušić je, kao i većina hrvatske političke emigracije, u nacionalnom smislu bio starćevićanac, i nikad ne bi bosanske Muslimane pogrdno nazvao "Turcima". Deseterački leksik s metaforama poput "krvave gaće", "ptice grabljivice" i neke druge, čak i prostačke riječi, jednostavno su nesvojstvene Bušiću.
Uvjerena sam da je riječ o podvali. Da je Bušić, sanjar i žrtva za Hrvatsku, mislio da su Hrvati nečasni i nepošteni ljudi, ne bi imao niti motiva za takvu žrtvu i borbu. Takve konstrukcije nemaju dobre namjere, one su samo nešto blaži, današnjem vremenu prilađeni oblik stvaranja loših mitova o Hrvatima i Hrvatskoj.
Bušić, kao i svi pošteni hrvatski ljudi, ne bi kradljivce nazvao "našima". Lopovi imaju svoje ime i prezime i trebaju završiti tamo gdje im je mjesto, kako u Hrvatskoj, tako i bilo gdje u svijetu, a ne poslužiti za objede o hrvatskom narodu.
"Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi. "
Siniša Glavašević (1960.-1991.)
Na povratku sam iz Istanbula u Hrvatsku, u čekaonici na aerodromu Mustafa Kemal Ataturk. Turci silno drže do osnivača svoje moderne države Mustafe, poslije nazvanog Kemalom (Savršeni), da bi, naposljetku, u znak zahvale turskog naroda 1934. dobio i naziv Ataturk (otac Turaka). Najznačajniji objekti nazivaju se po njemu, a ulice, trgovi i zgrade prepune su osvijetljenih Ataturkovih slika. No, biografija ovog čovjeka koji je živio samo 57 godina doista je impresivna. Mladi revolucionar, borac protiv Italije u Libiji i u Balkanskim ratovima, general koji je stekao slavu odbijanjem napada saveznika kod Galipolja (Turska se u I. svjetskom ratu borila na strani Njemačke), uspio je svrgnuti sultana i uspostaviti republiku, osnovati kazneno i građansko zakonodavstvo u zemlji, odvojiti crkvu od države i uvesti latinicu umjesto arapskog pisma.
Vratimo se turskom centru. Istanbul to uistinu jest, bez obzira što je Ankara političko središte. Impresivan veličinom i životom koji u njemu buja, grad se prostire duž 120 kilometara. Ovo raskrižje civilizacija po mnogo čemu je europsko, no način života odaje većim dijelom posebnu kulturu i mentalitet. Radi se od 0 do 24 sata, ulice su stalno prepune i čini mi se da trgovine uopće ne zatvaraju. Svi već poznajemo priče o njihovoj trgovinskoj vještini i tradiciji. Ono što mi je zapelo za oko je da svi trgovci, i oni u Velikom Bazaru i oni u elitnijim trgovinama u novom centru jednako dobro govore engleski jezik, ljubazni su, ne toliko napadni koliko ih se ponekad predstavlja. Turska će sigurno ići naprijed, sila su od 70 milijuna ljudi, od kojih u Istanbulu i okolici živi približno 16 milijuna, izrazito mladog i, bez daljnjeg, radišnog stanovništva.
Razlog zbog kojeg sam provela nekoliko dana u ovom gradu je održavanje Godišnje skupštine europskih regija. Izabrana je nova-stara predsjednica Michelle Sabban iz Francuske, novi odbor, usvojen proračun i sl. To je bilo ono što se događalo prvi dan, no zanimljiviji su ostali u kojima su se održavale tematske radionice s četiri teme: mladi, klasteri, regionalni razvoj i malo poduzetništvo. Obašli smo i naš konzulat, razgovarali s konzulom Amirom Muharemijem, te se upoznali s predstavnicima Podravke i Belupa koji rade na lansiranju svojih proizvoda na ovo veliko tržište.
Konačno, lijepo smo se družili sa svim nazočnim predstavncima 270 europskih regija koje čine skupštinu, no ipak najljepše s hrvatskom delegacijom. Razmijenjeno je par lijepih ideja koje bi, za početak, mogli biti mali koraci naprijed.
U petak, 29. listopada, bila sam među onima koji su položili vijence i zapalili svijeće na otočiću Daksi u blizini Dubrovnika. Ovaj, još jedan u nizu, biser prirodnog krajobraza na ulazu u luku Gruž groblje je poznatih dubrovačkih intelektualaca, svećenika i trgovaca, mučki pobijenih nakon ulaska partizanskih jedinica u Dubrovnik, strijeljanih uglavnom 24. i 25. listopada 1944. godine.
Koliko je ljudi pobijeno na Daksi? Do sada su otkrivene kosti 53 osobe, a za mnoge još nije utvrđeno kome pripadaju. Kao i u brojnim drugim slučajevima partizanskih zločina, nažalost istina do kraja nije utvrđena. Prema dostupnim podacima do kraja 1944. godine partizanske kazamate u Dubrovniku prošlo je preko 300 osoba, pobijene su 104, a 78 ih je ustrijeljeno bez suđenja.
Od kada putujem gotovo svakodnevno prema Dubrovniku, slike prirode i arhitekture, koje nenaviklom oku oduzimaju dah, lete pored mene tako da ih prečesto gotovo i ne primjećujem. No, stamenu Daksu, nenaseljenu, s tragovima slavne dubrovačke arhitekture, uokvirenu dostojanstvenim mediteranskim raslinjem, vidim uvijek.
Sjeti me oca: Ovdje su pobijeni istaknuti dubrovački intelektualci i antifašisti.
Da, od 14 osoba koje se u talijanskim dokumentima spominju kao "opasni antifašisti", 8 ih je završilo život mučki na Daksi. Među njima i njihov duhovni učitelj otac Toma Tomašić. Radilo se o ljudim koje su talijanske okupatorske vlasti zatvarale i slale u koncentracijski logor na Prevlaci. Ti dubrovački domoljubi, mislioci, gospodarstvenici i športaši, borci protiv fašizma, uspjeli su preživjeti talijanske progone, no nisu preživjeli partizanski ulazak u grad.
Paradoksalno, od fašista zatvarani, mučeni i izglađivani otac Toma Tomašić označen je u posebnom katalogu "narodnih neprijatelja" pod rednim brojem 368. kao "ustaša". Dakle, kao četnik iz Trebinja mogao si se 1944. transformirati u partizana, upasti u Dubrovnik i ubiti umnog Hrvata, stvarnog antifašista. Zatim organizirati suđenje 3 tjedna nakon ubojstva.
Tako se to radilo.
Međutim, na Daksi nisu ubijeni samo Dubrovčani. U blagdanskim danima koji nas uskoro očekuju na mnogim mjestima pjevat će se "Rajska djevo, kraljice Hrvata". Autor, Makaranin, padre Petar Perica, pogubljen je metkom iz vatrenog oružja i bačen u jamu zajedno s ostalim žrtvama na otoku Daksi.
S vremena na vrijeme naletim na mišljenje da bi Grad Ploče bolje prošao kao jedinica lokalne samouprave u okviru Splitsko-dalmatinske županije, nego u okviru Dubrovačko-neretvanske. Kad naiđem na takve stavove, uvijek se pitam kako ljudi mogu donositi sudove o ozbiljnim stvarima bez nuđenja ikakvih argumenata. Budući da, za razliku od ovih sveznalica, nemam dovoljnog znanja o vrlo interesantnoj i izazovnoj temi regionalnog razvoja, regionalne politike i ekonomike, neću donositi konačnu prosudbu o poželjnoj regionalnoj poziciji Ploča. No, možemo početi analizirati.
Jednostavna logika govori da je Splitsko-dalmatinska županija prepuna gradovima slične veličine u zaleđu, a na obali se nižu oni veći od Ploča, pa je konkurencija gradova i gradića koji ciljaju biti regionalna i manja regionalna središta puno veća. Iz toga je moguće izvući zaključak, da bi ionako mali broj visokoobrazovanog kadra i povratnika studenata bio još manji. To bi, naravno, imalo negativne posljedice po obrazovnu strukturu stanovništva i demografski prirast. Baš ovo posljednje je daleko najveći i najteži problem Ploča, Hrvatske i Europe.
Bilo bi dobro kad bi netko analizirao i karakteristike govora neretvanskog kraja. Primjerice, Hrvati iz Neretve izvorno su ijekavci, kao i većina doseljenika iz okolnih krajeva Hercegovine, osim priobalja. I po toj osobini bliže smo Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Tek u novije vrijeme "forsira" se ponegdje ikavica.
Niz je čimbenika koji jednu regiju odvajaju od druge i čine je zasebnom cjelinom. Ti čimbenici su sociološke, kulturne, povijesne, ekonomske, demografske, obrazovne i proizvodne naravi. Niti jedan od tih čimbenika ne govori nam da bi Grad Ploče, kao granični u ovom slučaju, trebao administrativno pripadati Splitsko-dalmatinskoj županiji. Doduše, nemaju Ploče nekih zajedničkih crta u kulturnom, povijesnom i proizvodnom smislu niti s Dubrovnikom. No, to je zbog mladosti našeg Grada i uvjeta nastanka, kao i posebnog kulturno-povijesnog nasljeđa Dubrovnika s okolicom i otočjem. Budući regionalni razvitak i prednosti koje bi Dubrovačko-neretvanska županija mogla realizirati u suradnji s europskim regijama, nesumnjivo će donijeti koristi i Pločama.
Ploče danas, prema teritorijalno-administrativnoj podjeli hrvatskih županija, dijele sudbinu s ostatkom neretvanskog kraja, koji je bliže, u gotovo svakom smislu, Dubrovačko-neretvanskoj županiji nego susjednoj. Onaj tko bi dijelio Ploče od doline Neretve, ukoliko je dobronamjeran, ne zna što je dobro za naš budući razvoj.
Ima još nešto. Kao što sam rekla, Ploče su dio neretvanskog kraja; no, čini li nam se da bi Podbiokovlje i dolina Neretve mogli biti jedna cjelina? Povijesnih i ekonomskih razloga za to je mnogo. Nebrojeno puta do sada sam čitala materijale koji su ovaj kraj nazivali podbiokovsko-neretvanskim. Ne želeći ulaziti u smjernice eventualnog teritorijalnog preustroja Hrvatske, a osobito ne želeći cjepkati druge županije, ipak se ponekad retorički upitam zašto nitko od tih djelitelja i stručnjaka regionalne politike i ekonomike ne pomisli da bi Podbiokovlje trebalo pripojiti nama?
